Poreč – Biskupija Eufrazijane – Leopold Kecheisen (? 1726. – Sveti Petar u Šumi 1799.)
Ulje na platnu; 140 x 80 cm
Natpis: Ill(ustrissi)mus et R(euerendisi)mus D(ominus) Casvar de Nicjris/ Epis(cop)us Parenty, D(ominus) et Comes Ursariae/ Consecravit Ecd(esiam) S(ancti) Petri in Sylvis/ D(om)nica in Fra oct: Asumpto(ne)/ die vero 17. Aua, 1755
Smještaj: u Zbirci crkvene umjetnosti
Portret porečkog biskupa Gasparea Negrija (1742. -1778.) spominje se već godine 1796. u tekstu Bartolommea Vergottina uz napomenu da su sliku naručili kanonici kolegija katedrale. Citiran je i natpis koji je uz portret stajao u sakristiji: “GASPARO DE NIGRIS/ VENETO/ EPISCOPO PARENTINO/ OB PLURIMA CANONICA COLLATA BENEFICIA/ IPSISQUE RESTITUTA ANTIQUA ORNAMENTA/ COLLEGIUM UNIVERSUM ADHUC VIVENTI/ GRATI ANIMI MONUMENTOM POSUIT ANNO SAL. MDCCLV” (Vergottin 1796:82). Iste podatke da su kanonici porečkog kolegija 1755. dali izraditi portret biskupa s posvetom i postavili ga u sakristiju, ponavlja i Ivan Grah u Izvještajima porečkih biskupa Svetoj stolici (1983:42).
Slika ima format uspravnog pravokutnika, ali je portret biskupa smješten u oval iza slikanog oculusa. Negri je prikazan u polu-figuri, kako sjedi u biskupskoj odjeći ispred police s knjigama, dijelom prekrivene bogatom tamnoplavom tkaninom. Iza njega su odloženi biskupski štap i dragim kamenjem ukrašena mitra.
Scenografiju pozadine nadopunjuje kameni stup bogato profilirane baze naslikan uz lijevi rub formata. Smješten je na visokom postamentu s natpisom koji bilježi svečani događaj posvećenja obnovljene pavlinske Crkve sv. Petra i Pavla 1755. godine u Svetom Petru u Šumi. Biskup Negri je s pavlinima održavao vrlo dobre odnose, a tekst vizitacije dijela biskupije pod austrijskom upravom iz 1745. bilježi svečanost i počasti kojima je porečki biskup dočekan u pavlinskom samostanu prigodom posvećenja nekadašnje Župne crkve sv. Roka u Svetom Petru u Šumi (Negri 1745:44-49). Uz natpis koji biskupa neposredno povezuje s pavlinima, likovna obilježja slike također upućuju na pavlinskog slikara Leopolda Kecheisena koji vodi radionicu u Svetom Petru u Šumi. Poznata su još dva Kecheisenova portreta crkvenih dostojanstvenika: Portret Martina Borkoinća, pavlinskog generala i zagrebačkog biskupa u Strossmaverovoj galeriji u Zagrebu i Portret Šimuna Bratulića, pavlinskog generala podrijetlom iz Svetog Petra u Šumi u Hrvatskom povijesnom muzeju u Zagrebu (Bralić 1999b:26-32). Galeriju portreta znamenitih pavlina u samostanuspominju gotovo svi izvori, ali ih u Svetom Petru u Šumi početkom sedamdesetih godina istraživači više nisu zatekli (Cvitanović 1973/74:127). Sva tri navedena portreta načinom prikazivanja nastavljaju se na široko usvojene sheme portretiranja crkvenih dostojanstvenika: biskupi su smješteni u interijere sa scenografski raspoređenim atributima koji imaju simboličko značenje povezano s njihovom djelatnošću. Izvjesno je da ih je Leopold Kecheisen naslikao služeći se grafičkim predlošcima. Portretiranje u grafičkom mediju bilo je uobičajeno među visokim svećenstvom već od druge polovice 16. stoljeća, a najčešće se vezivalo uz neki značajan događaj ili funkciju iz života portretiranog (Pelc 1997:57-60). Nedavno objavljeni bakrorez Francesca Bartolozzija sportretom biskupa Negrija i spomenutom posvetom porečkih kanonika iz 1755. godine potvrđuje tu praksu i u Istri sredinom 18. stoljeća (Lucchese 2003:252-253). Kecheisenov portret ipak donekle odstupa od kompozicije na grafičkom listu, prije svega bogatstvom scenografije u pozadini koja je na bakrorezu izostala. Nije stoga posve pouzdano da se upravo Kecheiseinova slika može poistovjetiti s portretom kojeg tekstovi 18. stoljeća spominju u sakristiji Eufrazijane, iako je nedvojbeno nastala prema Bartolozzijevom bakrorezu.
Na Kecheisenovim portretima Šimuna Bratulića i Martina Borkovića biskupska zelenoplava moceta pada kruto preko poprsja figura, gotovo bez nabora, oblikujući zvonolike rukave, za razliku od pelerine biskupa Negrija koja se prelama u mnoštvu mekih nabora, uočljivih na Bartolozzijevom bakrorezu. Slikarsko je oblikovanje međutim vrlo slično. Prepoznatljivi su lazurno naneseni zelenkasti tonovi preko crvenosmeđe preparacije čijim stanjivanjem slikar gradi volumene ili shematski slikani nabori svijetlim ružičastim tonovima na tamnijoj crvenoj podlozi. Karakterističan je i crtež ruku, kao i slikanje čipke, dragog kamenja i ukrasa na biskupskoj mitri. Razlike u crtežu odjeće portretiranih posljedica su korištenja starijih grafičkih predložaka za portrete Šimuna Bratulića (1610.) i Martina Borkovića (1687.). Prepoznavanje tih grafika i odgovor na pitanje je li slikar koristio originalne listove ili one kasnije otisnute u knjigama koje su izdavali pavlini dat će, nadamo se, daljnja istraživanja.
Sliku su 2000. godine restaurirali Pavao Lerotić i Mia Kaurlotto u Hrvatskom restauratorskom zavodu u Zagrebu.
Bibliografija: BRALIĆ 1999b:28-30; LUCCHESE 2003:252-255; BRALIĆ
2004:701.
VB